mala sapa

četvrtak, 19.03.2009.

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
preda mnom je lice onog koji se podrijetla svoga odrekao
pa ostaje sam na putu, zatravljen pred ponorima
ne sjeća se svojih mrtvih, onih što su sve iskusili
nevjeru i omču, kajanje i prijetnju
i slijedi slijepo sunce što se zorom diže
nad tvoje gluhe uvale, nad tvoje prazne kolijevke
nikada u tvome srcu nije bilo toliko nesreće
nikada u tvome tijelu
nije bilo toliko metaka
nikada u tvojim snovima nije bilo manje ljubavi
za prah iz koga iznikosmo i koji će nas jednom natrag pozvati

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
tu čudnu riječ što stoljećima sam je samo sricao
i pođem bosonog kroz tvoje šume, hridi, šikarje
kuće bez ljudi, posjed bez gospodara
sakrivat ću se kao uhoda
i mahovinu naći da me ne bi korak odao
pred došljacima koji sretni u pijanstvu
ne žele ništa znati, ništa čuti, ništa vidjeti
i kada trijezni budu neće se zapitati
odakle teku tvoje rijeke i u koji se ocean slijevaju
još samo jednom javit ću se glasom i znati da je prošao moj vijek

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
umjesto bajke preda mnom se prostire pustinja
strah i varka, ili smijeh u vječnom zaboravu
napustiti ću gradove i živjeti gdje nema ljudske stope
domahujući konjanicima koji silaze sa vrha planine
govor njihov, sastavljen od zapovijesti, ne mogu razumjeti
mi ostajemo oči u oči i uvijek ćemo tako ostati
jer molitva i kletva jednako su teške
a vrijeme prije sna i vrijeme kad se gube prijatelji
već je tako blizu da me topot taj zaglušuje
ja sadih stabla, a oni nose crne sjekire
i traže mjesta na kojima je bila zapisana
istina o zemlji gdje ni cvijeće više rasti ne može

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
grane se uznemire i zmija pojavi iz mojih njedara
za ugriz pravi čas, svi tragovi su već u prašini
a gorka kap na ovoj usni dovoljna je da me omami
ja te prizivam, i otkrivam u nedaćama
koje me okružuju, pretvarajući čitav svijet u sjenu
tvoga lika, sazdanog od kamena i soli
hladnoća je već tolika da se naše ruke jedva pokreću
u očima bez sjaja naziremo strane svijeta
a ja ne znam kamo da se vratim
jer što je jučer bilo danas više nema važnosti
na ovom otoku gdje u nekom zaklonu nas čeka
posljednji dio zakopanog blaga: SRETNA HRVATSKA


Željko Sabol (1971)

19.03.2009. u 22:18 • 15 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.03.2009.

Sad mi je svega dosta

Rekoh već - dok radim po kući slušam najčešće radio, ili popodne
uključimo TV. I onda tirade o važnosti obitelji, pa kako nas je malo,
kako se gase pojedina razredna odjeljenja po gradovima, dođem kod pedijatrice-
tamo se koči usamljen plakat s porukom: "Hrvatska majko - dijete nam
rodi!"
Suprug i ja se svaki put gorko nasmijemo na to. Nekidan je tako bio prilog
na TV o izdvajanjima pojedinih općina za vjenčane parove, pa za prvo
dijete, pa drugo, treće itd. Nisam baš pratila, ali moja su djeca porazbacana
po trosjedu, neki na podu, neki u pozi odmarajućeg Bakha (samo nedostaje čevulja grožđa u zubima), neki u stavu "baš sam pošao učiti"
( tako od ručka); neki klimajući na naslonu fotelje - odreda slušala.
I onda će jedan od njih:"Gle, i ovo je Hrvatska - cilo popodne o dici, kako
ih privući na otoke (mislim da se radilo o Korčuli), a nas oće otirat odavde)."
"Mhhh" -"kako da ne" , reče jedna od cura. "Neka probaju".
Pogledam ih sve zajedno i upitam o čemu to oni? I onda krene priča, nakon koje sam odlučila nešto poduzeti - nakon razgovora sa suprugom još sam uvjerenija kako je nekidašnji petak i Križni put bio kap koja je prelila čašu. Što ti se dogodi ako nekoliko dana pustiš djecu samu u crkvu? Kako sad ovo objasniti? Sebi najprije, pa drugima? S kojeg stajališta? Općeljudskog - čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano; sociološkog - onaj tko se nije ostvario kao roditelj, ne može razumjeti što je to; ali ja znam puno ljudi koji nisu roditelji i ne mrze zato djecu; literarnog - što sam ono čitala na temu preambicioznih svećenika koji se pod svaku cijenu žele popeti na društvenoj ljestvici, a svoj poziv shvaćaju infantilno - pa da Stendal ....Osim toga zima je i ja se baš ne volim vraćati promrzlih nogu s mise (kad je bilo za sve, možda se mogao staviti i nekakav el. radijator, bar da malo ublaži onaj led u crkvi).Zato nisam ni kod djece inzistirala, ako je netko htio, bilo mi je drago. Mjesecima sam već zadubljena u nešto o čemu sam pisala u prošlom postu, pa mi je priznajem promaklo sve što se očito već dugo kuha oko naših glava. Doznadoh tako svašta: kako je svećenik na propovijedi sa oltara prozivao neke obitelji, tako i neke iz Suknovaca, govoreći o preseljenju. Budući nas ovdje nema puno, svi su shvatili kako se radi o nama. Moj sedmaš mi reče kako ga fratar zove divljakom, gotovo svaki sat terorizira njega, sina HSP-ovca i sina Promina Urednika. Postaje mi mučno kad doznam kako je moj suprug nakon jednog takvog mučnog sata vjeronauka otišao fratru i razgovarao s njim. Ja sam tada bila u Zadru, kad sam se vratila sve je bilo zaboravljeno - djeca nisu zlopamtila, a moj suprug se valjda vladao onom latinskom "Pametnom dosta", očekujući da će to sve konačno prestati. Rekao je kako nije govorio o iseljavanju na propovidi, nego poslije.
Pa bi nama odmah trebalo postati lakše, ili čak bi mu se trebali zahvaliti.
Još je on toga napričao o čemu stvarno nema potrebe govoriti.
I valjda su moji mislili kako će to sve skupa prestati.
Ali ne - na prošlom satu opet isto. Maloga naziva divljakom, bez argumenata i razloga. Poslije ću malo eleborirati kako je zanimljivo osmišljen sat vjeronauka kod fra Šime, (i time želim napraviti distinkciju prema svim ostalim vjeroučiteljima koji su do sada radili s mojom djecom, a obzirom da ih je šestero, Bogu hvala, mislim da imam na to i pravo, jer su moja djeca upoznala i bolje). Kod fra Ivana su npr djeca pjevala, malim pričama, često i narodnim on im je nastojao približiti život i važnost vjere za život. Nije bio naporan, nije naređivao, nije bilo imperativa kod njega, već je njegov princip bio kako djeci treba ponuditi, a hoće li prihvatiti - vrijeme će pokazati. Lijepo je dočekati moje cure kad se vrate iz škole nakon vjeronauka kod svoje vjeroučiteljice Dragojle - jako je privržena poslu i originalna: djeca su, na njezin nagovor složno lovili po selu kokoši čupajući im pera, jer su htjeli pisati kao u Isusovo vrijeme; ili sad spremaju mali igrokaz, također o Isusovu djelovanju među ljudima, svako malo ih iznenadi nečim novim, sakupljaju novac za siromašne i onda im kupuju najosnovnije potrepštine, izrađuju lančiće sa simbolom ribe i sl. Sigurna sam kako će im za cijeli život ostati u lijepom sjećanju i što je najljepši dio te priče, možda požele biti odlične u svom poslu, kao ona. Moj sin je često isticao fra Nenu, koji je samo dolazio u zamjenu, ali je očito ostavio pozitivan dojam. Nakon tih, odreda pozitivnih iskustava u radu s djecom moralo se jednom dogoditi i nešto ovakvo.
Naime, nije lako raditi s djecom, ja to priznajem. Sve bude lakše kad se to voli. Ako se ne voli, ako na sat dođeš s mobitelom i digneš noge na stol, govoreći djeci kako su divljaci i kako ih tome uče roditelji, te tako nije ni čudo kakva su djeca, kad on zna kakvi su im roditelji.
A tko je tebe naučio da se tako ponašaš u razredu: mobitel, igrice, čak odlazak sa sata i zaduživanje jednog od djece za mir u razredu. Kao da je mir u razredu jedino što treba postići. Zamislite i pedagoški princip po kojem se od djeteta poslije traži da elaborira, tj cinka što je tko od djece radio. Ne treba biti posebno iskusan da se zna kako se djeca ponašaju u slučaju kad su prepuštena sama sebi i kad nemaju nadzora. I treba li onda kriviti djecu ili onoga tko im je to dozvolio.
Djeca su LJUDI koji još nisu dostigli zreli stupanj tjelesnog i duševnog razvoja. Zato trebaju odrasle: roditelje, pedagoge, školu, vrtić...
Ili ćeš samo deklarativno tvrditi kako dobro radiš svoj posao: gdje ti je metodika tog predmeta, gdje su ti didaktička pomagala, gdje su ti pripreme, koliko si ti uopće sati vjeronauka održao - doista predajući, jesi li otišao i ostavio djecu samu i sjeo na svoje mjesto dječaka istih godina, kao i oni da piše što tko radi i da ti to poslije preda, jesi li se javio voditelju kako moraš neizostavno otići, jer i to se događa, ali eto on će rado preuzeti brigu o djeci, ili ovaj o tome ni pojma nije imao; jesi li sve te neodržane sate ipak upisao u dnevnik, premda svi oko tebe znaju kako ih nisi održao...jesi li ikad sebi priznao kako tebe rad s djecom uopće ne zanima.?.. Djeca su LJUDI, koji još nisu dostigli svoj puni psiho-fizički profil, ali hoće - oni koji tome budu stremili i kojima obitelj i šira zajednica to omoguće.
Na sreću, znam jako puno LJUDI koji su dostigli svoj puni značaj i u stanju su odgovoriti izazovima svog života.
Međutim, za dvojicu koji na Križnom putu u petak u crkvi napadoše dvojicu dječaka, jedan u habitu, a drugi baš sa partije briškule, mogu samo reći: oprosti im Bože! I sa žalošću konstatirati kako su na ovom putu prema zrelosti neki ostali negdje na pola puta. Jer kako je moguće da se netko tko gotovo svakodnevno po prirodi poziva vidi kako
je krhak ovozemaljski život, slično kao davni don Šime iz bibinjske Matice;
slično kao mlada mama iz ranijeg posta koja ima dijete za čiji život su najzaslužniji aparati,
po prirodi poziva dakle pozvan da život protumači i objasni i drugima kroz
najljepši dar Duha , kako je moguće da ostane na razini revanšističkih
odnosa prema djetetu.

02.03.2009. u 07:58 • 18 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.03.2009.

Kad mi svega bude dosta...

Tako počinje pjesma Ivana Slamniga - velikog zafrkanta novije hrvatske
književnosti.
Kad mi svega bude dosta
evo oči da ću poći
k onome što dolje osta.

Sjesti ću pod stari orah
pa ću jesti
kruh sa sirom,
ribu s vinom.

Nemam je i možda sam nešto izostavila, ali ovako nekako ide.
U vrijeme našeg zagrebačkog sužanjstva 90-tih visjela mi je na
vratima kuhinje. Tamo sam imala još dvije slike najdražeg puteljka
u Promini i ćaćinog vinograda, pismo moje nećakinje koja me pita
kad ću doći u Okjal...
To mi je bio zavičaj.
Sad je novo stoljeće i mi smo u zavičaju.
Sve je tu kao u pjesmi I. Slamniga. Često jedemo kruh sa sirom,
ribu s vinom, samo ne pod orahom, nego pod koštelom u dvorištu
stare kuće.
Prevodim s glagoljice Maticu umrlih iz Bibinja. To mi je postalo
veliko zadovoljstvo i već dugo nisam bila nečim zaokupljena
kao kurzivnom glagoljicom iz 1813.
Prva tri dana sam sjedila nad "črtama i rizama" ne znajući ni
sama otkuda krenuti - jer kurzivna glagoljica i uglata koja se obično
uči nemaju puno dodirnih točaka. Tu su još i ligature, abrevijature
i slična sredstva kojima si je davni pisac glagoljice olakšavao
posao.
Krv, znoj i suze urodili su plodom - jedno jutro sam prevela prvi tekst.
Mojoj sreći nije bilo kraja. I od tada me svaki tekst uvukao u svoju priču.
Poanta je uvijek ista: netko je bio na ovoj zemlji, proživio svoj vijek
i onda okrijepljen svetim sakramentima "bi pokopan u crikvi Sv. Roka"
Od početka svijeta tako je Bog ostavio na zemlji: da sve što se rodi,
mora i umrijeti.
Ono što me zaprepastilo je broj umrle djece... Tada sam se sjetila
priča o siromaštvu, bolestima koje su odnosile nemilice.
Sigurna sam kako se ništa u životu ne događa slučajno...
Nekako istovremeno, kako sam počela raditi na Matici, upoznala
sam i jednu mladu ženu, rodom iz Bibinja. Njezin dječak ima
devet mjeseci i neprekidno je u bolnici. Ostao je bez kisika,
za vrijeme poroda i šteta je neizmjerna. Liječnici mu nisu davali
ni nekoliko dana, a on se bori već devet mjeseci.
Njegova mama je također borac - smogla je snage vratiti se
ispitima i fakultetu. U čudu sam gledala tu djevojčicu ispred sebe,
rekla sam joj kako ja jedino mogu iz svog života reći kako Bog kuša
one koje voli. Pomirena sa svime, rekla je onu o Bogu i teretu -
kako daje onoliko koliko se može ponijeti...
Imam njezin broj i čujemo se povremeno...
Djeca, obitelj - ovaj narod je zato tako dobar jer im se sve vrti
oko obitelji. Nisam joj rekla kako vrijeme liječi sve rane, jer
njezin je život sada jedan veliki vakuum iz kojega će izići živa,
ali jednog dijela nj više nema.
I to je roditeljstvo. Ona njegova bolnija strana.


Dodijale su mi priče o pronatalitetnoj politici. Zapravo, ugasim TV
ili radio kad je nešto takvo na repertoaru.

01.03.2009. u 19:19 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 06.05.2008.

Alphonse de Lamartine: Jezero

Zar gonjenima uvijek novim obalama,
u vječnu noć, ko` bespovratni san,
u more ljeta bacit nije dano nama
sidro bar na dan?

O jezero, tek jedna godina što prođe,
a tu, gdje nju je svaki očekivo val,
gle, sam sad sjedim ja, gdje ona dođe
sa mnom sjest na žal.

Udaralo si šumno o visoku stijenu
nagrizajući ko` i sad kamen krut,
a vjetar s tvoga vala nosio je pjenu
sve do pred njen skut.

Dal` pamtiš kad smo došli jedno veče,
a s neba na val tamni rosio je muk,
tek iz daljine, ko` da veslo vodu siječe
ču se skladni zvuk.

Najednom divna riječ se dragoj usni ote,
a obala se ozva jekom isti čas,
a val bje tih dok drag i pun ljepote
drhtnu njezin glas:

"O vrijeme stani čas, nek` malko dulje traje
let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja što nam daje
najljepši naš dan.
Ta nesretnih je dosta što im preko mjere
dug je taj tvoj čas.
Za njihov dan se skrbi što ih patnjom ždere -
pusti, sretne, nas".

A ja zaludu molim vrijeme neka stane -
bijeg je njegov živ.
Ja velim noći: "Lakše, al` sjaj zore rane
već je razbi siv.

Tad volimo se! Nek` to vječnost bude mala:
Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala,
prolaznici mi.

O ljubomorno vrijeme, zar to pjanstvo noći,
kad ljubav plavi nas ko` svježa kiša tlo
zar brzo nestat mora kao što će proći
dan što nosi zlo?

Zar sve je prošlo? I da nikad se ne vrati?
Zar od sveg neće ostat ni najmanji trag?
I vrijeme što ga ote, neće l` opet dati
čas taj tako drag?

O vječnosti, o prošlosti, gdje vaša tama
sad raskida naše dane, recite mi bar!
I hoćete li ikad zanos vratit nama,
taj oteti dar?

O jezero, o spilje, mračna šumo , stijene
vas vrijeme štedjet i pomladit ima moć!
O prirodo sačuvaj barem uspomene
na tu divnu noć!

Pa bilo to u tvome miru ili buri,
o jezero, u humku kao stijena plast
u tamnoj vodi tvojoj gdje borovi suri
gledaju tvoj rast!

Pa bilo to u lahoru il` treperenju lista,
u šumu vode što ga žal udvaja tvoj.
U zvijezdi srebrnoj što na tvom valu blista
i sjaj motri svoj.

I neka povjetarac, trska što se njiše,
i zrak tvoj ugodan ko` mirisava so,
nek` progovori sve što čuje,vidi, diše:
"Ljubav bješe to".


(za nepopravljive romantike)

06.05.2008. u 16:59 • 25 KomentaraPrint#

nedjelja, 27.04.2008.

Danas me moja Kata upita: Mama, šta je to sotona?
Upravo smo se vratili iz crkve. Ja joj objasnim, a onda je
upitam zna li ona što je to Bog, pošto više volim pričati
o dobru, nego o zlu.
- Naravno da znam !
Dobro - i nastavi svaka svoje.
A onda se nasmijem sama sebi - njezino me pitanje vratilo
u moje djetinjstvo: ne znam ni sama, možda sam imala
pet - šest godina, odrastala sam u svom dvorištu i igrala
se većinu vremena...
Ako bih nešto zabrljala, moja bi mama rekla: Dragi Božo
će te pokarati.
Uh, to mi je bilo strašno i čuti, kamoli da čekam da se to
dogodi - tako da sam bila lako odgojivo dijete.
Računi za struju nisu se tada plaćali kao danas, već bi vam
inkasator došao u kuću, očitao brojilo i naplatio za taj
mjesec.
U našu kuću je svakog mjeseca dolazio izvjesni Božo M.
On je bio inkasator, imao je boračku penziju, partizansku prošlost i moj ga otac nije mogao smisliti.
Svaki put kad bi inkasator Božo otišao s novcima za
taj mjesec, komentari mog starog su bili... najblaže
rečeno vrlo, vrlo kritični spram dotičnog gospodina.
I sve bi to bilo u redu, da u mojoj dječjoj glavici nije
unijelo tolike nedoumice: govoreći o dragom Boži
moja mama je mislila na Boga. Ja sam također znala
da ona govori o Bogu, ali se on meni materijalizirao
u liku čovjeka - inkasatora koji dolazi zbog struje,
zove se Božo, ima partizansku prošlost, tata ga ne
podnosi. Zašto će mama dopustiti njemu da me
kazni, kad njega tata uopće ne cijeni?
I zašto tata ne cijeni dragog Božu?
Zašto se dragi Božo zafrkava sa strujom?
Bilo je toliko pitanja, a odgovora niotkud.
Bila sam najmlađa, pa sam odlučila pitati sestru i
rodicu.
Ma, malo je reći da nisu mogle stajati na nogama
od smijeha... i svaki put kad bi inkasator Božo prošao
na motoru priča o Bogu bi se nanovo aktualizirala -
i moja dječja zabluda.
Više ih ništa nisam htjela pitati, počela sam sama
otkrivati tajne života, ali njih bi dvije uvijek našle
načina da mi se bar malo narugaju: nedjeljom popodne
bi sve tri gledale film. Mislim da se radilo o Ali - babi
Uglavnom, neki mistik s turbanom stane ispred
zatvorene pećine, prekriži ruke na prsima, duboko
udahne i eto ga gdje se odiže od zemlje i lebdi.
Majko moja, njih dvije su taman bile u razdoblju kad
se mladi rugaju sa svime, pa su se cerekale beskrajno.
Ja sam se iskrala iza kuće i pokušala isto - bila sam
u onom nikad ponovljivom razdoblju djetinjstva kad
vjerujete kako je sve moguće.
Stala sam, prekrižila ruke, istina bez turbana - ali ništa
Ni bilokacija, ni ništa slično, iako sam toliko vjerovala.
Film je u međuvremenu završio, pa su i njih dvije
pogledale kroz prozor i - imaju što vidjeti - mene
kako pomičem planine.
Sad su tek imale materijala za ismijavanje - čini mi se da
je trajalo cijelo ljeto.
Sad, kad sam mama i nešto starije djece i njihovih mlađih sestara
volim se uvijek naći blizu kada o nečemu raspravljaju
i kada rasprava skrene u rugalačke tokove.
Da ne bi bilo onih suzica onkraj oka, kojima nikako ne daš
da se skotrljaju niz obraščiće, bar dok su sve oči
uprte u te.
Metodom vlastite kože prepoznam taj trenutak i brzo,
brzo skrenem pažnju svih na nešto u kući, dok moje
maze brzo rukavićem obrišu suze.

27.04.2008. u 18:01 • 10 KomentaraPrint#

utorak, 26.02.2008.

I čime od svijeta da se braniš...ili košulja sretnog čovjeka

....kao ruža - sa dva smiješna trna,
ili snom - pomislim često ovih dana.
Ničim se ne mogu braniti od prečestih obroka ribe, riblje
juhe, kelja, svježeg sira, čak i doručka od pet vrsta integralnih žitarica sa bananom. I kavu će mi zabraniti, jer krade kalcij! Ne kavu, samo jednu jutarnju mi ostavi!
Dobro, ali dvi su puno.
Pa sokovi - od naranče -u redu, ali cikla!!!Totalno sam u banani... i zbog TV programa. Odgledala sam toliko reklama, sve ih znam napamet - nije ni čudo da mladi nemaju djecu i žive sami kad im se sugerira kako im auto može odglumiti dijete.
A tek naputci kako bi se lepršavo, poletno i euforično trebalo osjećati onih dana u mjesecu...jer ja to zaslužujem...
Zaslužujem i ja bar jedan dobar film tjedno.
Ćipša nona - rekli bi oni što se ovih dana otcijepiše.
I neka - kad moja zemlja još kalkulira ja ih priznajem.
Dok sam gledala prizore iz Prištine - radost, sreća,
zajedništvo, zastave, mala djeca koju usrećuje osmijeh
starijih, jer oni ne znaju o čemu se tu zapravo radi - podsjetilo me to na Zagreb 90-tih, Bana,Gotovca,Prljavce, more štandova na kojima se moglo kupiti sve hrvatsko, čak i limenku čistog hrvatskog zraka..Moj Miju Miju i ja nazočili smo svim događanjima naroda kao pravi predstavnici studentske mladeži - čak i puštanju golubova na Trgu rep. Austrije. Sve dok mi moj Miju Miju nije rekao kako se prijavio u Zenge. Pamtim samo sretne dane!
Dva dana Opatije i Dore zaredom - too much.
Ibrica sav ushićen poručuje - Iskoči sa mnom iz jurećeg vlaka.
- Bome, hrabar je on - ili dobro razgiban - komentira moj
Miju Miju.
- Bi li ti sa mnom iskakala iz jurećeg vlaka ?
Blijedo ga pogledam - peti tjedan kako sama ne mogu
ni tamo gdje svi koji mogu idu sami...
- Pa trenutno bi iskočila jedino iz svoje vlastite kože,
a moj fizički habitus i je kao da sam iskakala iz jurećeg..
-Šalim se - ne moraš ti ništa više dokazivati, samo reci
triba li ti išta.
- Pa, može, nešto za popit, žedna sam.
- Evo, dok ti okom, a ja skokom.
(Naravno, donese mi sok u najširoj čaši, kao i djeca kad ih zamolim, iako sam im svima objasnila bar dvadeset puta da mi sok donesu u šalici, jer je onome tko leži
i eventualno se malo nalakti lakše je uzeti u ruku šalicu, nego čašu)
- Kao u onoj basni o lisici i rodi - lisica rodu pozove na ručak i servira joj u plitkom tanjuru - prokomentiram naglas.
- Ajme, nemoj se ljutiti, molim te. Donit ću u šalici.
- Ne triba, samo ću ja tebi vratiti kao što je roda vratila lisici. Pozvala je i ona nju i jelo poslužila u uskim posudama, nalik na vaze u kojima se može držati samo jedan cvijet.
- Može, samo mi se nemoj svetiti kao onda kad si objavila onu ljubavnu priču s mojim imenom...

O daaaa - nasmijem se od srca - na to sam skroz zaboravila. Ovako je to bilo: dok smo bili sasvim mlad
i studenti i dok još nismo znali što je rat, moj je Miju Miju
imao svoj bend. S vremena na vrijeme njih nekoliko bi se otputilo kod jednog prijatelja na periferiju - tamo su
do mile volje mogli sviruckati, a da to nikome ne smeta, jer je kuća bila prazna i na osami.
Ali toga dana nisu mogli baš do mile volje... jer se dogovorio naći sa mnom na Trgu.
Prošlo je devet, pa deset... uglavnom otišla sam kući
malo reći bijesna.
Danima sam se hladila, ništa mi nisu značile isprike
kako su tako dobro svirali, da je jednostavno zaboravio.
- Ali cilo sam vrime mislio na tebe, vidit ćeš kako smo dobro uvježbali. Nemoj se ljutiti, pa ja sam došao na Trg, samo si ti već otišla.
- Daaa - tribala sam čekati do ponoći.
- Ma ajde, pa to je meni hobi kao tebi čitanje.
Pa i tebe nekad neka knjiga zaokupi pa čitaš do jutra.
Kad pišeš, ništa drugo ne postoji.
..... I tu mi sine. Odlučila sam napisati srcedrapateljnu ljubavnu priču i potpisavši njega kao autora poslati je redakciji jednog tipično ženskog časopisa, koji je objavio natječaj za najljepšu ljubavnu priču. To će biti moja osveta - priča iziđe i svi živi u našem malom mjestu, a i šire, pročitaju kako se veliki roker pretvorio u Anu Žube.
Vrijeme prolazi, ja se odljutila i jednog mu dana ispričam što sam napravila.belj
- Pa ti nisi normalna - ja se više nigdi neću smit pojavit.
Pa to doli svi čitaju, i na faksu.zaliven
- Ma, ajde neće to nitko ni objaviti.
By the way, priča je ipak objavljena. Honorar nikad nismo tražili, jer smo odjednom imali pametnijeg posla-kao uostalom i mještani našeg malog mista od čijeg je suda moj dragi tako strahovao. Svi smo ostali bez doma pa nam nije bilo do novina.
Tek je jedne rujanske večeri, znajući da se radi o nekoj spaćki, jedna žena, čitajući ženski časopis, probudila svog zaspalog muža riječima: - Hoćeš vidjeti kako ti brat piše ljubavne priče?!
Poslije smo postale, ružne li riječi - jetrve ili šogorice.
Ona mi je i sačuvala priču
Ovih dana sam jednog od svojih dječaka poslala na potkrovlje.
- Znaš onaj kofer u kojem ja čuvam sve i svašta..
E, pa u njemu u jednoj bilježnici..
- To je onaj kufer di mama još čuva vaše narukvice iz rodilišta, pa patikice na Snoopya, pa prve cipelice - dometne moj Miju Miju.
- Pa šta - imam i prve njihove mudantice na Dalmatinere,
i košuljicu u kojoj su svi došli iz rodilišta - košulju sretnog čovjeka. Uvijek bi je spremila za slijedeći put.
Jedino je nastao problem kad smo dobili dvoje djece odjednom - nisam htjela da itko ostane bez svoje porcije sreće na početku života, pa sam je oblačila naizmjenično, a ubrzo shvatila da su djeca najsretnija kad ih se mazi i ljubi, nosi u naručju, bez obzira što imali na sebi.
Iako nevoljko zaliven, moj se sin uspentrao i nakon duuugo vremena donio komad tiskovine....malo nasmijan, malo zbunjen spisateljskim talentom svog oca.
Evo i priče:
Košuta svome jelenu
Znate li priču o Košuti? O velikoj ljubavi prema Jelenu, velikoj kao tužne, duboke Košutine oči.
Košuta je voljela Jelena. Ona plaha, nježna, tiha, zaljubila se u visokog, ponosnog mužjaka. Od trena kad ga je, skrivena iza borova, ugledala kako pije vodu iz rijeke, sva se njezina ljubav prema šumi, pticama, nebu i rijeci slila i prometnula, ojačala i sazrela u veliku ljubav prema Jelenu.
I tu, pored rijeke, stidljivo mu se pokazala, pogleda uprta u zemlju, strahujući hoće li mu se svidjeti.
Trebala je postupiti drukčije, ponosito, odmjereno, sigurno, kao da je već to sto puta učinila.
Da, pogriješila je, odlazi....on odlazi!
O, ne idi - tko zna hoću li te ikad više vidjeti.
A tako je žudjela da im se pogledi sretnu, da je pogleda bar na časak, da mu u očima vidi bar tračak topline...
Bolje da je nije pogledao - u očima bi mu pročitala hladnoću, ravnodušnost.

A on, kad je ugasio žeđ, pogleda Košutu i prostruji mu glavom samo jedna misao: - Lijepa je kao nebo nad šumom.
Što da radi? Nije mogao samo stajati i gledati.
-Ta nešto treba učiniti dok ne ode. Gle odlazi!
Zaista, ona postiđena zbog svoje neuzvraćene ljubavi, pogne glavu još više k zemlji i polako krene pažljivo birajući stazu, da ne pogriješi, da je hod ne oda, i ne sluteći da je prate dva užarena oka.
Ta slika nepoznate, prelijepe Košute u odlasku, obasjane suncem, ostala je divna, najskrovitija tajna koja je Jelena održavala u samoćama, hladnoćama i bijegu pred goničima i lovcima.
U šumi je te noći samo huk sove remetio noćnu tišinu. Od susreta Košute i Jelena sunce je prešlo svoj put mnogo puta, šumske životinje bivale su sve tiše, nailazila je zima i snijeg je već zabijelio na najvišim gorskim vrhuncima.
U grmlju, drgtureći od hladnoće, užagrenih očiju,ležala je Košuta. Dva oka uprta u tamu. Košuta je očekivala svog Jelena.Glave položene na ispružene prednje noge, dočekala je zoru, nijema u iščrkivanju, ponosita u odluci koju je donijela: Da, otići će opet tamo.
I možda ga vidjeti.
Ali, prije nego što je odlučila krenuti, začuje zvukove koji su joj, uvijek opreznoj, govorili da je netko tu, korak ispred nje. Hladnoća i vrelina odjednom se pomiješaše, nahrupi strah u njezine velike zjenice. Širom otvorenih očiju je čekala, ne želeći bježati: - Lovci ili zvijeri?
Što će mi učiniti? Možda će me grmlje zaštititi, možda će opasnost proći, i ovi trenuci duži od rijeke što od šumskog izvora teče tko zna dokle....
Granje oko nje odjednom se pokrene, razmakne i u Košutino skrovište uđe - Jelen.
Njezine oči nepomično su ga gledale - sve se u njima odražavalo; i strah od lovaca i pometnja koju je Jelen unio u njen život.
Sva u grču, zategnutih prepona, oči je prikovala uz njegove, vrebajući svaki plamičak u njima. I nikakva misao, nikakav šum nije je mogao odvratiti od toga nijemog predavanja,
Jelen je u njezinoj uzdignutoj glavi, u očima punim straha i nade pročitao - ljubav.
Možda joj je i uputio pogled pun topline ili nagovještaj nježnosti koju je prema njoj osjećao, možda je ugledala i skrivenu želju, pritajenu svih proteklih dana, tek - njezina je krutost počela nestajati, iz očiju joj je nestao strah, ustupajući mjesto radosnom sjaju.
Počela se preobražavati u cvijet, istina još zatvorenih latica. Vesele iskrice zaigraše joj u očima; šarene kao u kaleidoskopu. Dva sjajna oka preobrazila su se u čistu ljepotu, punu povjerenja,
Blagom,samo košutama svojstvenom kretnjom spustila je glavu i kad ju je ponovo podigla, željela mu je dati do znanja da je odlučila već davno sve svoje sokove usmjeriti njegovu uviru.
A on kao da je to odavno čekao, pogleda i krene iz ležaja, pogledom zovući i nju da ga slijedi.
Izletješe iz loga, budeći cvijeće što je još malo htjelo ostati sklopljenih latica, još malo hvatati niti sna,
Odoše za rijekom, njezinim tokom, tihim i neumitnim kao ljubav ili život.

26.02.2008. u 09:21 • 28 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.02.2008.

Male dječje laži













Ima prekrasnih stvari u životu - ujutro se protegnuti, a da ne boli, obući se i izići ispred kuće. Ma kakvo bilo jutro, ma koje godišnje doba - to je izvanredno. Uroniti u dan, još jedan dan kružeći oko sunca i upijajući njegov sjaj.
Čak i kiša - i ona zna biti divna, pa osjetiti vjetar na licu...
No dobro, neću žaliti za onim što sad ne mogu.
Dug je popis i onih stvari kojima se mogu sad posvetiti - mogu čitai, pisati, razmišljati, moliti se, razgovarati s ukućanima.
Do sada sam ja uglavnom brinula o zdravlju svojih malenih, sad se oni brinu za mene.
Čitav svoj život moja mama nije prestala vjerovati u čudesnu moć domaće juhe.
Daleko od toga da ja ne volim i juhu i sve što slijedi, ali onda gotovo redovito slijedi pitanje - Je l da ti je odma bolje
Ma naravno - odgovorim i svaki put se sjetim reklame za Milku, gdje uznevjereni kupac objašnjava prodavačici kako je ...onda došao svizac i zamotao čokoladu...Ova prevrćući očima pogleda svoju kolegicu i odgovori -Ma naravno.
Treba li uopće pisati knjige tipa Zašto sa Vam lagala.
To je prva dječja laž.
Moje su me cure pitale kako je bilo kad smo tata i ja bili mali. Po pitanjima tipa jeste li imali TV, kemijsku olovku i igračke shvatila sam da su naše rođenje smjestile bar u neolitik.
-Naravno da smo imali sve to, pa nismo toliko stari
-Pa to smi i mi mislile, ali opet učiteljica je pričala kako ona ništa od toga nije imala, pa smo mislile...
-Pregrizem jezik da ne opsujem...Ako nemaju ništa pametno za reći, zašto ne povedu djecu u šetnju ili im pročitaju nešto.
To je bilo lani ili još godinu ranije.
Od onda često me traže da im pričam o svom i tatinom djetinjstvu, a najčešće se zaustavimo kod lutaka.
-Koliko si ti imala Barbika.
-Ni jednu
-A Ćelavica
-Ni jednu.
-Pa kako
Eto tako, lutke koje su se tad proizvodile bile su drugačije. Nisu bile kopija odraslih djevojaka, niti su bile kao novorođenčad.
Bile su to male djevojčice, kao što sam i sama bila - pa su to zapravo bile moje prijateljice, svaka drugačija, s dugom kosom,
različito odjevene. Bile su replika nas samih.
Male čarapice i dječje cipelice, a ne štikle kao u ovih danas, bile su neizostavni dio stila.
Još su slijedila pitanja tipa koliko sam ih imala,kolike su bile i zašto ih nisam sačuvala za njih.
Jučer su išle s tatom u kupovinu. U kući je,nakon njihovog odlaska postalo tiho, pa sam valjda zaspala. Probudilo me otvaranje vrata i stampedo kroz hodnik, zatim se vrata pod udarima vjetra žestoko zalupe sama od sebe. Sva moja djeca tako lupaju vratima i toliko puta u danu, da više i ne reagiram, samo se svaki put sjetim M. Streep u Mostovima okruga Madison - neponovljive njezine kretnje kojom kao da je nešto htjela učiniti, a onda rezignirano ruku stavi iza vrata.
Čemu vikati, kad je onaj koji je zalupio vratima
već daleko u dnu ulice.
Kako god bilo teško, prešutim i ja - i jurnjavu po kući i lupanje vratima.
-Gledaj, šta smo ti kupile - gotovo u glas sve tri će, unoseći mi previše blizu očima nešto, što tik do nosa nisam ni mogla razabrati.
....U rukama mi se našla prava, pravcata lutka, ili beba kako sam je ja zvala - takvo nešto nisam vidjela već dugo.
-Sve je isto, samo ipak ova ima i neke pramenčiće - to je ustupak modernim vremenima.
...Svečano su je legli do mene, jer to je kao moja lutka. To je trajalo cijelih pet minuta.
Sve tri su opet došle do kauča,bez jurnjave ovaj put
, i kao da nešto spremaju.
-Daš nam samo malo da se poigramo. Vratit ćemo ti je odmah.
....Poslije su me zamolile da ostane kod njih do jutra, pa će mi je dati ujutro kad pođu u školu...
Zapravo, baš je slatko pustiti ih da vjeruju kako su kupile lutku meni ili još bolje pustiti ih
da vjeruju, kako ja vjerujem da su je kupile samo radi mene....
To je bila druga mala, dječja laž.

14.02.2008. u 00:00 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.02.2008.

nastavak priče

Malo je zastao, omirisao zrak i bez straha zakoračio u ležaj k njima. Sivka je ležala, mačići oko nje. Ona je budna, svi mačići spavaju.
Nezainteresirano je promatrala došljaka, koji je, ni pet, ni šest hrabro kročio među mačiće, malo ih razmaknuvši i tako sebi napravivši mjesta, legao do Sivke. Svako je mače kod mame Sivke imalo svoje mjesto, samo je ono malog, uginulog bilo neupražnjeno. Kao da se to samo po sebi podrazumijevalo, ježić je zauzeo to mjesto, a Sivka se nije bunila. Dozvolila mu je da postane njezin, te ga nahranila. I od tada je
ježić postao član Sivkine obitelji. Boravio je u njihovom ležaju, spavao s mačićima, jeo s njima, ravnopravno sudjelovao u njihovim igrama; tek bi noću dok su svi spavali odlazio u duge šetnje, ne zaboravljajući da je on ipak jež. Umoran bi se vraćao ujutro, a njegovo bi ga mjesto u mačjoj kući čekalo.
Tako je prolazilo ljeto.
Možda se pitate kako to da su mačići - mekani i nezaštićeni, s tek izraslim krznašcem mogli boraviti s jednim bodljikavcem, kakav je Ježo bio?
No, morate znati, da maleni ježevi imaju tanke i nježne bodljice, ne tako oštre i neugodne kao njihovi roditelji.
Počeo je napredovati i rasti. Osim što ga je Sivka hranila, jeo je i drugu hranu, sve ono što priroda inače uči ježeve da jedu: kukce u travi,ostatke voća i povrća koje bi mu dala djeca, a volio je i mačju hranu koju su djeca
kupovala Sivki.
Ljeto je bilo na izmaku. Vrućine su dosegle vrhunac i iza Velike Gospe željno se čekala kiša. Svi su porasli: i djeca, i mačići, i ježonja.
Djeca i životinje cijelo su ljeto imali sličan ritam; samo igra i veselje, no od sada se njihovi životi počinju razlikovati. Djeca će krenuti u školu ili vrtić, već prema uzrastu...
I mačići su krenuli u svoju malu školu. Čim je kiša malo osvježila dvorište,Sivka je odlučila svojoj djeci dati nekoliko sati poduke: došla bi na sredinu dvorišta, noseći u zubima neku malu životinju, skakavca ili nešto slično i odvažno je bacila u zrak. Iako je lovina već bila uginula, ona je simulirala svojim skokovima kao da se radi o lovuna živog stvora. Kružila je oko nje, lupkala šapicom, bacala je u zrak, mazno i višeznačno mijaukala, pozivajući svoju djecu da paze, jer je ovo bila - škola života. Uskoro će mačići morati sama odlaziti preko dvorišta u neistražena područja i donositi sebi hranu.
Tako je to bilo nekad, ali danas - možda taj lov i nije više toliko važan, jer čim se u kući spomene odlazak u trgovinu, djeca zatraže da se kupi i mačkama njihova hrana.
Ježo baš nije volio te sate mačje obuke. Ta ipak je on bio jež! On je radije cijele noći sa kompanjonkom kornjačom Kornijem, koja je također živjela u dvorištu, obilazio gredice sa cvijećem. Rezulat cjelonoćne šetnje ovo dvoje nespretnjakovića bile su polegnute kadifice, slomljene glavice lijepih kata, nagnječeni listovi ljiljana ili margareta. Mama se ljutila i ljutila, jer je sav njezin trud oko uzgoja cvijeća bio uzaludan, No Ježo i Korni nisu baš obraćali pozornost na mamine prosvjede. Znate, nekad se dogodi nesporazum između životinja i ljudi, premda mnogo rjeđe nego što u nesporazume upadaju ljudi sami.
Možda zbog nesporazuma, možda zbog nekih razloga znanih samo njemu, tek jedno jutro - ježića više nije bilo. Kad ga nisu našli u mačjem ležaju, djeca su ga počela tražiti među cvijećem. Ali ni tamo ga nije bilo. Mislili su da će se pojaviti oko podneva, kada su mačići obično jeli. Ali nije se pojavio ni oko podneva, ni uvečer, ni slijedećeg dana.
Sivka i mačići bili su dovoljni sami sebi, ali djeci je bilo teško prihvatiti da je zov prirode bio jači od njegove želje da ostane s nama.I u tom pogledu su životinje jače od nas ljudi.
Sivka je u potpunosti vladala situacijom. Bila je ponosna na svoju djecu i na ulogu odgajateljice malog ježa, ali njezino se ponašanje nije promijenilo. Djeca su pretražila svaku travku, podigla svaki kamen u dvorištu, ali nisu ga našli. Roditelji su im objasnili da tako mora biti, da su se Sivka i Ježo dogovorili o svemu i pozdravili, a djeca su spavala, pa im se nije mogao javiti...On ima drugu zadaću u svijetu prirode, nego što je imaju mačke. Mačke žive uz ljude i u blizini dvorišta, ali ježevi vole šumu, šuškanje lišća, noć i svoj skromni dom - rekli su oni. Djeca su se primirila, jer na koncu, on je tu negdje blizu i možda će još koji put doći k nama u dvorište, mislila su.
Jesen je došla, topla i blaga, školska godina je već odavno započela i donijela obaveze, nova prijateljstva, uzbuđenja i radosti.
Bilo je nedjeljno jutro i svi su se spremali poći u crkvu. Djeca su, već obučena, čekala na dvorištu roditelje, pa da se krene; kad se odjednom s dvorišta začula vriska i galama djece.
"Dođi" - utrčalo je jedno uzbuđeno, plavo biće u kuću, "brzo dođi - vratio se!"
U prvi tren nije se mama mogla sjetiti tko im se to vratio, kad ona pouzdano zna da nitko ngdje nije ni otišao (kad se odraste, pod teretom svakodnevnih obaveza, brzo zaboravite ono što nije prevažno, ali to nikada nećemo malenima reći - kako je njihova mama izlazila u dvorište ne znajući koga će tamo zateći).
Tada ga je ugledala: "Narastao je" - pomislila je dok je on vlažnom, sjajnom njuškicom pozdravljao svaki cvijet, svaku dječju nožicu, svakog mačića. Sa obostranim uvažavanjem pozdravili su se i on i Sivka.
Sigurno se došao još jednom pozdraviti i zahvaliti. Vidio je svoje male prijatelje, okrenuo se i na svojim visokim,tankim nožicama, neprestano njuškajući otišao od njih. Ovaj put trajno i zauvijek. Možda ga sretnu negdje dok budu išli u šetnju, ili zaustave auto da bi on prešao cestu.
Tko zna, možda nekad i navrati, ako ni za što drugo, a ono da pokaže kako je velik i lijep narastao. Bilo kako bilo, oni ga nisu zaboravili i uvijek, kada idući malom cestom preko Zagore, naiđu na kakvog ježonju, djeca poviknu:"To je naš ježo. Bog ježo!"
Koliko se od dviju životinjica moglo naučiti:
ljubav i obaveza ne moraju biti ni užasno teške, ni tegobne, ljubavi ima raznih...
Ako ste pomogli jednom biću, imate se pravo zvatu prijateljem svih stvorenja i u svakom stvoru vidjeti priliku da postanete bolji čovjek.
A i kadifice i lijepe kate su se oporavile s prvom jačom kišom i nastavile cvjetati sve do prvih mrazeva.

11.02.2008. u 20:14 • 4 KomentaraPrint#

Konačno priča

Bodljikavi mačić

Bilo je ljeto. Pod zidom u dvorištu malog Antona,gdje je bilo bar malo hlada
Sivka je na svijet donijela petero mačića.
Sivka je ljubimica - najdraža mlada mačka u obitelji, ali se zna da pripada Antonu.
Svi se brinu da mami maci i nejzinim ranobojnim okruglicama, koji još ni ne vide, ništa nenedostaje. Anton, njegova braća i setre, mama,tata - svi ih obilaze i brinu o njihovoj udobnosti. Tu su još i dvije Sivkine seke Tigrica i Mimica.One su malenim mačićima tete i kada Sivka negdje mora otići:u šetnju, lov ili za nekim drugim poslom, kako samo mačke znaju otići, tete uskaču u leglo i bdiju nad mačićima.
I tako je lagano, bez škole i obveza koje ona donosi, u veselju s mačićima i vožnji na biciklima, djeci prolaz ilo ljeto.
Mačići su već progledali, dobili i imena kada se jedan od njih razbolio i uginuo. Sivkinoj žalosti nije bilo kraja, a i djeca su bila neutješna. N aročito su s trudili da Sivku razvesele, tješili je, stalno je nutkajući hranom, nježno noseći u rukama njezine mačiće, govoreći joj kako su prekrasna njezina djeca.
Baš kad je dan polako odmakao i počela se približavati večer, noseći laganim povjetarcem i malo svježine, koje su u ljetne i sparne dalmatinske večeri željni i ljudi i životinje, u dvorište se na sićušnim, kao od stakla nožicama, sa tijelom prekrivenim mekanim bodljicama koje će tek u odrasloj dobi imati imati sposobnost da obrane - ušetao mladi ježić. Možda je bio star deset ili dvanaest dana, njegove bodljice još su bile savitljive,
a mekana njuškica crna, sjajna i tako znatiže ljna da je odmah počeo užurbano pretraživati dvorište. S okicama kao dvama klikerima najprije je obuhvatio cijelo dvorište, a onda na visokim i spretnim nožicama počeo užurbano istraživati po dvorištu. Iz jednog ugla u drugi,
na visokim i vitkim nožicama, naročito spretnim, nakon što je obišao ruže, svaki cvijet, ušao u svaku pukotinu u zidu, napokon nabasa i na mačje leglo.

11.02.2008. u 00:39 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 10.02.2008.

macke

male slatke macke

10.02.2008. u 20:37 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2009 (3)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Veljača 2008 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

nepredvidivo

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se